„Kreativno mentorstvo” afirmiše mentorstvo kao alat ličnog i profesionalnog razvoja, jača kapacitete sektora kulture i pruža podršku perspektivnim profesionalcima zainteresovanim za usavršavanje, umrežavanje i razmenu znanja i iskustva. Želimo da izgradimo, okupimo i podržimo zajednicu motivisanih i društveno odgovornih pojedinaca koja će doprineti razvoju društva zasnovanom na kreativnosti, kulturi, znanju i međusobnoj saradnji.

+381691911996
info@kreativnomentorstvo.com

Na koje sve načine možemo obezbediti sredstva za kulturne projekte? (I deo)

Početkom oktobra, učesnici pete generacije programa „Kreativno mentorstvo“ imali su priliku da isprate radionicu o različitim načinima da potraže i obezbede sredstva za kulturne projekte. Svoja znanja i iskustva u ovoj oblasti, sa njima su podelili Tatjana Nikolić, saradnica na UNESCO katedri Univerziteta umetnosti u Beogradu i članica Savetodavnog odbora programa „Kreativno Mentorstvo“, Nejtan Košal (Nathan Koeshall) osnivač i direktor organizacije Catalyst Balkans i mentor u trenutnoj generaciji programa, Tijana Jugović, predstavnica glavnog partnera programa, Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji i Dragana Jevtić, suosnivačica i direktorka „Kreativnog mentorstva“.  

Kako tema nalaženja sredstava za kulturne projekte može biti zanimljiva svima koji se njima bave, u tri teksta ćemo sa vamam podeliti informacije, savete i pristupe koje možete koristiti i u svom radu. 

U prvom delu radionice, Tatjana je sa nama podelila svoje znanje u vezi sa konkurisanjem za projektna sredstva: koje sve izvore imamo na raspolaganju kada je u pitanju finansiranje kulturnih projekata, koje su njihove sličnosti i razlike, koje preduslove jedna organizacija treba da ispunjava da bi bila konkurentan kandidat, kao i koje sve procese obuhvata priprema aplikacije. O samom pisanju projekata, mentiji trenutne generacije slušali su na radionici koju je održala Višnja Kisić, dok nam je Tanja približila neke nove pojmove i pomogla da se razgraniče informacije koje imamo i prakse koje se sprovode kada je u pitanju davanje novca za kulturne projekte.  

Ona je ukazala na šest izvora iz kojih organizacije mogu tražiti novac ili kojima mogu predati projekte:  

  1. Javni sektor
  2. Fondacije
  3. Tržišni prihodi 
  4. Sponzorstva i CSR
  5. Crowdfunding i fundraising
  6. Evropski programi 

Donatori mogu biti vrlo različiti, a svako od njih ima obrazac i budžet spram kojih se troškovi grupišu u određene kategorije. Isto tako, iako glavna vodilja treba da nam budu interesovanja, ciljevi i potrebe naše organizacije, vrlo često ćemo se naći u situaciji da treba da ih prilagodimo propisima određenim od strane donatora. Pored toga, tu su i aktivnosti u okviru projekta, marketinške aktivnosti, koje doprinose njihovoj vidljivosti i, na kraju, potencijalno značajnije investicije i ulaganja.  

Mogućnost da baš naš projekat dobije sredstva, zavisi i od sektora u okviru koga delujemo (javni, privatni ili civilni), pa i mogućnosti za prikupljanje sredstava i donatori mogu biti različiti. Oni mogu zavisiti i od veličine i strukture naše organizacije, kao i od naših kapaciteta i strategije.  

Ukoliko želimo da većinu naših aktivnosti finansira javni sektor, to znači da će novac u nas ulagati javne institucije kao što su ministarstva, gradske uprave, lokalne samouprave ili neke institucije koje su te organizacije osnovale, ali to mogu biti i fondacije i ambasade, kojima predlog projekta možemo predstaviti i van konkursa. 

 Fondacije koje izdvajaju novac za finansiranje projekata, čine to kao posrednici između onih koji imaju sredstva i onih kojima su sredstva potrebna. I u ovom slučaju postoje određena očekivanja jer svi donatori imaju određene ciljeve i kriterijume u koje bi trebalo da se uklopimo manje ili više. Ostvarivanje partnerstva i kolaboracije sa drugim organizacijama su veoma često upravo jedan od kriterijuma. Kada su organizacije u Srbiji u pitanju, to je često uspostavljanje regionalne ili evropske saradnje koje pospešuju dijalog, razmenu znanja i iskustava. Strane fondacije vrlo često rade na promociji određenih društvenih vrednosti i ciljeva, lokalno, nacionalno ili multulateralno i uglavnom se sve međusobno razlikuju. O ovome bi trebalo da vodimo računa ukoliko planiramo da konkurišemo za sredstva. 

Tržišni prihodi nam isto tako mogu biti izvor sredstava kada postoje proizvodi na osnovu kojih ostvarujemo određenu tržišnu zaradu. U Srbiji se trenutno ovakav tip finansiranja projekata posebno podstiče, jer iz njega proizilazi samoodrživost organizacije, a smanjuju se sredstva iz npr. javnog sektora. Ono što je posebno dobro kod ovakvog tipa finansiranja projekata, jeste to što pri njegovoj primeni ne zavisimo od drugih u meri u kojoj zavisimo od naše sposobnosti da sebi obezbedimo dovoljnu količinu proizvoda čiji će nam plasman na tržište obezebediti sredstva za dalji rad. Zbog toga je, ukoliko se odlučimo na ovakav način finansiranja projekata, posebno važno uzeti u obzir kapacitete i veštine u timu. Pošto ne možemo odmah imati kapacitete i veštine koje bi nam omogućile da naši tržišni prihodi budu na zavidnom nivou, već je za to potrebno vreme i usavršavanje, ovakav model zahteva detaljno i dugoročno planiranje uz strateški pristup. Ipak, sve ovo ne treba da nam zvuči preambiciozno – ono što proizvodimo ne mora biti na veliko, dovoljno je da može da obezbedi naš opstanak i finansiranje daljih aktivnosti. 

Saradnja sa kompanijama i sponzorstva su vidovi saradnje koje možemo ostvariti i u okviru otvorenih konkursa, ali i van njih. Kako je ovde u pitanju privatni sektor, format saradnje može mnogo da varira. Firme danas vrlo često imaju sektore za društveno-korporativne odgovornosti i finansiranje projekata se vrlo često vezuje sa marketingom jer ulaganje u određeni projekat može povećati i vidljivost određene kompanije i na taj način obezbediti dodatni profit. Međutim, nekada se može desiti i da nas kompanija podrži i bez očekivanja da joj obezbedimo veću vidljivost. U svakom slučaju, značajno je imati na umu da ne bi trebalo da oklevamo da kompanije kontaktiramo i van otvorenih prijava za projekte, kao ni da stupimo u kontakt sa manjim kompanijama – vrlo je moguće da će nam baš one mnogo brže izaći u susret iz jednostavnog razloga što imaju mnogo manje upita za ovakve vidove saradnje, za razliku od velikih korporacija. 

Crowdfunding i fundraising jesu procesi u kojima se sredstva prikupljaju od pojedinaca, kroz različite kampanje i aktivnosti koje im približavaju naš projekat. Izazov kod ovakvog vida finansiranja jeste u tome što on zavisi od spremnosti društva da pruži podršku. Moguće je da će crowdfunding kampanje isprva naići na nerazumevanje, ali sa druge strane upravo to nam može biti motivacija da mi radimo na razvijanju zajednice sprovođenjem ovakvog vida kampanje. Takođe je moguće da se ne ograničavao na lokalnu zajednicu, već da obezbeđujemo sadržaj ili proizvod koji će biti dostupan široj zajednici. Kao i prethodno navedeni načini prikupljanja sredstava, i crowdfunding zahteva dodatni rad i aktivnosti, naročito jer njegov uspeh zavisi od angažmana zajednice.   

Evropski projekti, koji zahtevaju mnogo znanja i pripreme. Pre svega je vrlo važno da dobro poznajemo kapacitete svoje organizacije. Grantovi za evropske projekte su veliki i zahtevaju dobro upravljanje troškovima i finansijama, kao i regionalnu ili međunarodnu saradnju. Moguće je ostvariti saradnju sa partnerima iz regiona i Evrope, a pisati projekat koji se odnosi na lokalnu zajednicu, međutim, mnogi okviri koje zahtevaju evropski projekti vrlo često ne odgovaraju našim, manjim, organizacijama koje se bave kulturom. Ipak, to ne znači da ukoliko nam nešto ne odgovara u datom trenutku, ne može biti dobra osnova za usavršavanje i rad u cilju napretka. Evropski projekti su posebno zanimljivi jer obezbeđuju višegodišnje finansiranje koje je nemoguće ostvariti fondovima u Srbiji. Sa druge strane, to omogućava dugoročni razvoj organizacije, dugoročno planiranje i određene dugoročne uticaje koje treba da imamo u vidu, a orgaizacije se obavezuju da će podnositi izveštaje i napravti potreban match sa svime što je dogovoreno prilikom dobijanja granta.  

U svakom slučaju, pre nego što kontaktiramo potencijalnog donatora, sponzora ili partnera, ili pre nego što pošaljemo projekat, moramo dobro promisliti i razumeti našu organizaciju i odgovoriti na neka ključna pitanja: 

  1.     Kakva smo organizacija?
  2.     Kakva je povezanost između našeg rada i onoga što propisuje konkurs?
  3.     Koje su naše potrebe trenutno, a kakve srednjeročno ili dugoročno?
  4.     Kakve kapacitete kao organizacija imamo da se bavimo projektom za koji konkurišemo?

Tek kada budemo imali odgovore na ova pitanja, raspolagaćemo informacijama koje će nas dalje usmeriti. U obzir bi trebalo da uzmemo i parametre poput znanja kojima raspolažemo, reputacije organizacije, konteksta delovanja (lokalno, nacionalno), konteksta discipline kojom se bavimo. Zatim, trebalo bi i da povedemo računa o tome šta je dozvoljeno a šta ne kada je u pitanju konkretan donator, kako bismo naš projekat što više optimizovali. 

Važan resurs na ovom putu mogu nam biti i druge organizacije – njihova iskustva, uspesi i neuspesi mogu biti primeri na kojima ćemo učiti šta može da nam donese željene rezultate, a šta ne, zato je Tanja posebno skrenula pažnju na važnost povezivanja sa kolegama: „Mi smo svi kolege – ne takmičimo se, već nam je svi imamo isti cilj prema kome idemo“. Na kraju, dodatna razmena i povezivanje može samo da ukrupni plan našeg delovanja i pozitivne promene koje svi želimo da unesemo u svoje zajednice. 

Ukoliko nemamo jasnu ideju kome se možemo obratiti za sponzorstvo ili kod gde možemo aplicirati sa projektom, na sajtu Građanskih inicijativa  postoji spisak koji može biti dobra polazna tačka. Ova lista nije možda u potpunosti ažurirana, ali je možemo iskoristiti kao polazište za podrobniju pretragu o potencijalnim donatorima, ne zanemarujući manje i lokalne kompanije i biznis, jer se vrlo često ispostavi da su i oni zainteresovani da učestvuju i podrže projekte. 

Još jedna stavka koja je vrlo važna, a o kojoj organizacije u Srbiji vrlo često ne vode računa jeste vežbanje da svoju organizaciju i projekte vidimo iz spoljne perpesktive. Trebalo bi da vodimo računa da deo vremena i snage uložimo i u izgradnju kredibiliteta organizacije. Ovo zahteva posvećenost i podrazumeva razrađivanje strategije za promociju našeg rada, poboljšanje vidljivosti i distribuciju sadržaja i ne fokusira se samo na produkciju sadržaja. Organizacije u Srbiji neretko ne posvećuju vreme i resurse ovome i vrlo lako se dešava da uđemo u vrtlog hiperprodukcije sadržaja koji će samo jednom biti predstavljen našoj publici i zatim potisnut. Trebalo bi da svoje kapacitete usmerimo tako da iz naše organizacije i delovanja izvučemo što više.  

Poslednja, ali ne i manje važna stvar o kojoj nam je Tanja govorila, jeste i etika u fandrejzingu. Sasvim je u redu da se zapitamo: da li nam je svaki novac dobrodošao? Da li imamo kriterijume kada su u pitanju sponzori i saradnici? Preispitivanjem dolazimo do odgovora da li su stavovi i vrednosti koje zagovaramo jedan od kriterijuma za prihvatanje određenih fondova ili kompanija, zbog  vrednosti koje oni nose ili zbog ideologija koje stoje iza njih.  

U svakom slučaju, ne bi trebalo da odustajemo od konkurisanja čak ni kada nismo u potpunosti spremni za takav korak. Ukoliko se desi da pogrešimo i ne dobijemo grant ili sponzorstvo, uvek možemo to iskustvo iskoristiti kao priliku za učenje i poboljšanje nas i našeg tima.