„Kreativno mentorstvo” afirmiše mentorstvo kao alat ličnog i profesionalnog razvoja, jača kapacitete sektora kulture i pruža podršku perspektivnim profesionalcima zainteresovanim za usavršavanje, umrežavanje i razmenu znanja i iskustva. Želimo da izgradimo, okupimo i podržimo zajednicu motivisanih i društveno odgovornih pojedinaca koja će doprineti razvoju društva zasnovanom na kreativnosti, kulturi, znanju i međusobnoj saradnji.

+381691911996
info@kreativnomentorstvo.com

DEVOJČICE U BIBLIOTECI I MOJ NOVI SAD

Prenosimo tekst sa bloga Lane Nikolić, novinarke Radio Beograd 202 i učesnice IV generacije programa „Kreativno mentorstvo“ koji je napisala nakon učešća u programu i radionici „Mislim o sebi, a ne na sebe“ Gradske biblioteke u Novom Sadu gde je sarađivala sa Milicom Crkvenjakov, takođe učesnicom IV generacije našeg programa i Draganom Božić, učesnicom III generacije.

O čemu misle naše devojčice? Šta ih brine? Jesmo li tu da ih podržimo kad treba i shvatamo li ih ozbiljno? Šta je za njih biblioteka?

Koliko često kažemo:

Deca ste, proći će, nije ništa ozbiljno. Igrajte se. Ne brinite. Blago vama jer ste deca. To što vi imate nisu brige. Oni se samo šale kada vas nečim povrede. Ne mislite o tome.

A one misle. Misle mnogo, ozbiljno i duboko.

Vole da čitaju. Posmatrala sam ih kako zadužuju knjige. Kako ih grle, kako su osmehnute. Kako ulaze u biblioteku kao u hram.

Otišla sam u moj Novi Sad na jedno čarobno popodne, da budem deo “Druženja u biblioteci” i radionice “Mislim o sebi, a ne na sebe”, u Gradskoj biblioteci Novi Sad.
Da pričamo o različitosti. Da im kažem o sebi kroz knjige. Da podelimo ljubav prema čitanju. Došla sam da osetimo da smo zajedno i da imamo jedne druge.

“Zašto volite da čitate?” pitam. Uozbilje se, zamisle. Oko nas knjige sa svih strana. Opisuju. Šta su pročitale, šta ih dotiče. Osmehujemo se. Znamo tajnu.

Bila sam ista kao one. Srećna kad mi dozvole da uzmem više od deset knjiga. Hodala sam među policama, tražila svoju knjigu. Baš za mene pisanu. Nalazila sam ih mnogo.

Isto čine. Pune mi srce ljubavlju i nadom. Ima nas i biće nas. Onih koje nose knjige svuda, koje odrastaju u bibliotekama. Onih koje pamte lica svojih bibliotekarki za ceo život.

Na radionici delimo priče, pitamo se, razvijamo diskusiju. Gde smo različiti i kako? Je li teško odrastati? Ko nas i da li sluša dok se pitamo o svetu?

Volim da posmatram kako promišljaju. Ponosna sam na njih, na nas. Na sebe kad sam bila njihovih godina.

Verujem da će uvek dolaziti nove devojčice koje vole da čitaju, koje odrastaju u devojke što preispituju svet i žele da ga menjaju na bolje.

Verujem u mesta poput ove biblioteke među čijim knjigama sam na sekund opet bila dete, zaštićena, među svojima, među knjigama.

Verujem u ljude poput Milice, Dragane i Ivane.

Verujem u naše devojčice, one što su me na kraju pitale mogu li da te zagrlim?

Verujem, jer mi posle svih tih zagrljaja ništa na svetu nije trebalo satima.

I verujem u mlade sa knjigama, i s velikim mislima u glavi. Oni će promeniti svet.

Fotografkinja: Sara Kecman, studentkinja fotografije koja je kao devojčica bila članica sekcije Druženje u biblioteci.

Posebno hvala Milici Crkvenjakov. ❤