„Kreativno mentorstvo” afirmiše mentorstvo kao alat ličnog i profesionalnog razvoja, jača kapacitete sektora kulture i pruža podršku perspektivnim profesionalcima zainteresovanim za usavršavanje, umrežavanje i razmenu znanja i iskustva. Želimo da izgradimo, okupimo i podržimo zajednicu motivisanih i društveno odgovornih pojedinaca koja će doprineti razvoju društva zasnovanom na kreativnosti, kulturi, znanju i međusobnoj saradnji.

+381691911996
info@kreativnomentorstvo.com

MILICA CRKVENJAKOV ZA BBC: KAKO IGRICE MOGU DA POMOGNU VAŠOJ DECI

U celosti prenosimo razgovor o projektu „Roditelji gejmera“ Milice Crkvenjakov, dizajnerke video igara iz Novog Sada i učesnice IV generacije našeg programa za BBC Serbian. Intervju je uradila novinarka Jelena Maksimović.

Od kada postoje igrice predstavljaju bauk za roditelje. Mnogi smatraju da deca previše vremena provode uz kompjuter, da igrice mogu da oštete vid, utiču na uspeh u školi ili društveni život deteta.

Pošto je odrasla igrajući igrice, a danas učestvuje u njihovom stvaranju, Novosađanka Milica Crkvenjakov poželela je da doprinese otklanjanju stereotipa o gejmingu i pomogne roditeljima da bolje razumeju omiljeni hobi svoje dece.

Osmislila je projekat „Roditelji gejmera“ u okviru koga drži radionice po školama i savetuje roditelje preko sajta i Fejsbuka. Ovaj projekat je pokrenut u okviru programa Kreativno mentorstvo.

Smatra da većina roditelja ne shvata igre dovoljno ozbiljno. „Roditelji gejmera ne razumeju zašto je to njihovoj deci važno. Ili misle da su to igračke za decu ili da je to opasno – kvari vid, doprinosi agresiji i asocijalnom ponašanju. Retki su roditelji koji su između ta dva ekstrema.“

„Igrice su pokvarile dete“

Aleksandra je mama dva dečaka od deset i sedam godina. Oni su počeli da igraju igrice oko četvrtog rođendana, ali od kada idu u školu vreme provedeno na kompjuteru je ograničeno.

Radnim danima tokom školske godine igrice gotovo nisu ni dozvoljene.

Za sebe kaže da je donekle informisana o igricama koje vole njena deca, ali bi rado pročitala nešto više o tome.

Roditelji koji dolaze na radionice koje drži Milica Crkvenjakov mogu se podeliti u dve različite grupe.

Oni koji se javljaju preko FB stranice shvataju koliko je gejming važan njihovoj deci i žele da saznaju načine na koje mogu da učestvuju u tome.

S druge strane, roditelji koji dolaze na radionice u školama imaju neutralan ili negativan stav. „Pre nego što mogu da pričam šta oni mogu da urade, moram da razbijem taj zid, da uzdrmam stereotipe o agresiji, povlačenju u sebe, kvarenju vida“ kaže Milica.

Najčešće dobija poruke poput „Moj sin bi trebalo da upiše fakultet, a igra igrice po ceo dan“, a smatra da je to problem o kome su roditelji trebali da razmišljaju pre deset godina. Zato je njen projekat upućen ka roditeljima dece nižih razreda.

Svetska zdravstvena organizacija je ove godine svrstala kompulsivno igranje igrica u kategoriju bolesti zavisnosti. Za potrebe projekta, Milica je razgovarala sa psiholozima i psihoterapeutima i sastavila tekst koji treba da pomogne roditeljima da utvrde da li konstantan gejming prolazna faza ili stanje zavisnosti.

Razgovori sa stručnjacima su joj samo potvrdili mišljenje da kada dete igra igrice, izbegava obaveze i kontakt s drugim ljudima da je gejming samo simptom nekog ozbiljnijeg problema, a ne njegov uzrok.

Komunikacija je ključ

Milica je odrasla u porodici u kojoj igrice nisu bile tabu. Od malih nogu igra igrice s dvojicom braće. Roditelji im nisu to zabranjivali, već ih je interesovalo kako njihova deca provode vreme.

Otac je ponekad igrao s njima, a mamu je samo interesovalo šta je tema igrice i sa kim igra.

„Braća i ja smo imali različita interesovanja, svi smo bili dobri đaci, bavili smo se sportom“, kaže on.

Međutim, svesna je da većina njenih drugara nije naišla na razumevanje roditelja za svoj hobi, što ju je motivisalo da pokrene „Roditelje gejmera“.

Ona smatra da roditelji ne moraju da sami igraju igrice, ali moraju sa decom da pričaju o tome, da znaju sa kim deca igraju, da li su nešto novo saznali igrajući.

„Može dete da odigra igru i da ništa ne nauči, a može da je odigra i da preispita svoje stavove i nauči mnogo stvari, zato roditelji moraju da pričaju s decom, pogotovu ako igrice imaju kontroverzne teme.“

S druge strane potpuno je razumljivo da roditelji ograniče vreme koje deca provode uz igrice ili da im zabrane da igraju igrice za koje smatraju da nisu odgovarajuće za njihov uzrast.

„Postoje opasne igre“, tvrdi Milica i spominje pucačku igru u čijem stvaranju je učestvovala američka vojska s namerom da regrutuje buduće vojnike. Slične igre su korišćene za vrbovanje islamiskih terorista.

Za razliku filmova i knjiga, koje konzumenta stavljaju pasivan položaj, igrice su jedinstvene, jer „igrač je u poziciji da donosi odluke sam, one imaju veliku moć“.

Da li zabrane funkcionišu?

Kroz rad sa roditeljima Milica je utvrdila da mnogi od njih misle da su igrice besplatne i dostupne svima.

Postoji dosta igrica koje su besplatne, ali one najpopularnije poput Assasin’s Creed i Call of Duty koštaju u proseku 60-70 evra. Deca najčešće skidaju piratizovane verzije ili se okreću raznim besplatnim igricama koje se igraju onlajn.

Pošto kupuje igrice za svoje sinove, Aleksandra smatra da na taj način kontroliše šta oni igraju. Sam sadržaj nadgleda otac, pošto i on voli da igra s njima. „Dosta je liberalan, ali pretpostavljam da ne igraju nešto nasilno“, kaže ona.

Deca često provode onih par sati koje imaju slobodno, igrajući igrice, a roditelji bi želeli da oni rade nešto drugo. A najčešće ta deca izvršavaju sve svoje obaveze, bave se sportom, druže se sa drugom decom. Ima roditelja koji tu toliko protiv igara da misle da je svako vreme provedeno ispred kompjutera štetno.

Robert je lekar iz Novog Sada, ima dvoje odrasle dece i kćerku tinejdžerku, koju više od igrica zanima gledanje klipova na Jutjubu. Deci nije zabranjivao da igraju igrice, ali smatra da je to gubitak vremena.

„Vreme je jako dragocena stvar i veoma mi je važno da deca rade stvari koje im neće pojesti vreme“, kaže on.

U jednom trenutku je i sam igrao igrice s kolegama i kako je bilo nasilja u njima, shvatio je da ta vrsta zabave i kod nenasilnih ljudi probudi instinkt, koga nisu svesni da poseduju.

Milica Crkvenjakov smatra da zabrane ne funkcionišu. „Roditelj koji zabrani gejming kod kuće nije sprečio dete da igra igrice. Čim skupi novac, dete će otići u igraonicu i provešće četiri sata u zadimljenom podrumu“, kaže ona i dodaje da time roditelj gubi kontrolu nad tim šta dete radi i pogoršaće odnos s njim.

Roditelji koji gledaju puno televiziju ili koriste aplikacije na telefonu ne mogu efikasno da sprovedu zabranu gejminga, smatra ona.

Takođe dodaje da je važno da roditelji ne koriste igrice umesto bejbisitera, tako što ostave dete dva sata s telefonom ili ispred kompjutera kako bi ono bilo mirno.

Grey line

Gejm dizajn

Sa samo 21 godinu, Milica ima nekoliko godina radnog iskustva iza sebe – u jednoj novosadskoj firmi radila je kao gejm dizajnerka. Ovo novo zanimanje predstavlja pisanje scenarija za igrice i osmišljavanje mehanika koje se u igrici koriste.

Za nju je to predstavljalo idealan posao, jer kombinuje kreativno pisanje i rad s ljudima.

Roditelji nisu pravili problem što je odustala od studiranja i odmah posle srednje škole počela da radi. „Podržavali su me, ali su rekli da će mi diploma ipak nekada biti potrebna“, kaže Milica sa osmehom.

Kad se otvorio odsek za gejm dizajn na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, Milica je upisala fakultet.

Kada ne studira, drži radionice ili igra igrice, Milica volontira u gradskoj biblioteci na dečijem odeljenju.

„Volim da čitam dečije knjige – u njima je sve. One istražuju svaku temu na vrlo jednostavan način“, kaže ona.

Gejmifikacija

Pored korisnih saveta, edukativnih igara i razgovora sa stručnjacima, Milica na svom sajtu nudi roditeljima ideje kako da principe gejminga uključe u svakodnevni život i rešavaju probleme s decom.

Kako igre nagrađuju igrače, ona predlaže roditeljima da dečije obaveze tretiraju kao izazove koje oni treba da pređu, pa za čišćenje sobe ili neku drugu obavezu dobija se određeni broj poena. Na svakih 100 poena treba da usledi nagrada – ideš u bioskop, biraš šta ćete da jedete za ručak…

Ubeđena je da za deset godina njen projekat neće biti potreban, jer će roditelji biti ljudi koji su odrasli uz igrice.

To je slučaj Milene, mame devetogodišnjeg dečaka, ljubiteljke gejminga. Njen sin je počeo da igra kao vrlo mali, sedeći u njenom krilu. Danas mu ne ograničava vreme koje provodi uz igrice, jedino joj je važno da je uradio domaći i da ide na trening plivanja.

Ona ističe pozitvne strane gejminga, pošto je njen sin je kroz igrice „naučio engleski bolje nego što bi kroz osam razreda osnovne škole“

Igrice mogu decu, kao i roditelje da zainteresuju za programiranje. Aleksandra je prošle godine svoje sinove poslala na radionicu programiranja za decu.

Milica ističe da su igre odlične u tome da nauče igrača da ako proba neko rešenje i ne uspe, mora da proba ponovo. Ona s prijateljima igra popularnu League of Legends, uz koju je razvila veštine rada u timu, naučila da bolje komunicira i preuzme ulogu lidera.

Iako uz studije i ovaj projekat nema vremena da se posveti igricama, smatra da nikada neće prestati da ih igra.

Objavu teksta u originalu možete naći na ovom linku.